Komentar: Hoće li 32 bilijuna dolara izmijeniti globalnu naftnu industriju?

Globalne naftne i plinske tvrtke sve se češće suočavaju s teškom bitkom, a to je danak politika vezanih uz globalno zatopljenje. Većina analitičara usredotočuje se na scenarije maksimalne eksploatacije nafte, no stvarnost bi mogla biti mnogo mračnija. Međunarodne naftne tvrtke vjerojatno će se suočiti sa zatvaranjem poslovanja, što bi na kraju mogla biti blagodat za naftne tvrtke u državnom vlasništvu.

Povećani aktivizam dioničara, u kombinaciji s politikama institucionalnih investitora i nevladinih organizacija vezanih uz globalno zatopljenje ograničavaju mogućnosti financiranja za međunarodne naftne tvrtke.

Prvi znakovi zelene revolucije dioničara i investitora već su tu, budući da su investitori prisilili naftnog i plinskog diva Shell na službenu promjenu strategije ulaganjem u obnovljive izvore i skladištenje energije. Ovaj nizozemski div nije bio prisiljen na promjenu strategije zbog lošeg upravljanja ili nedostatka rezervi, već zbog dobro orkestrirane ofenzive ulagača. Nekoliko drugih globalnih igrača, kao što su BP, ENI ili Total, također očekuje se da će se suočiti sa sličnim situacijama.

Nedavno je postalo jasno da se ciljaju samo naftni i plinski divovi, obzirom da je jedna od najvećih svjetskih tvrtki za rudarstvo, Glencore, odlučila ograničiti svoja ulaganja u ugljen. Iz Glencore-a javljaju da je to učinjeno nakon što su bili suočeni s relativno nepoznatom mrežom investitora “Climate Action 100+“, koja tvrdi da je okupila više od 300 investitora koji upravljaju imovinom vrijednom 32 bilijuna dolara. Skupina je osnovana prije nešto više od godinu dana, no već je uspjela natjerati upravne odbore naftnih poduzeća u donošenju radikalnih odluke.

No, zapadni potrošači i političari, ne bi se trebali previše nadati uzletu zelene revolucije i kraju naftne ere. Budućnost će vjerojatno biti znatno drugačija i još manje pozitivna nego što se trenutno procjenjuje. Naime, financijski pritisak na međunarodne naftne kompanije otvara Pandorinu kutiju. Uklanjanjem tržišno orijentiranih naftnih i plinskih divova s globalnih tržišta, jedini način za dobivanje pristupa nafti i plinu biti će nacionalne naftne kompanije. Ove kompanije su već sada stvarni vlasnici goleme većine rezervi ugljikovodika u svijetu, a ono što je bitnije naglasiti je da nacionalne naftne kompanije nisu ograničene aktivizmom dioničara ili pritiscima nevladinog sektora.

Glavni pokretač nacionalnih naftnih kompanija je podrška održivom gospodarskom rastu njihove zemlje ili vlade. U oštrom kontrastu s međunarodnim naftnim kompanijama, koje su u potpunosti usmjereni na vrijednost i dobit dioničara, nacionalne naftne kompanije imaju dugoročni nacionalni pristup, u kojem veliku ulogu igraju drugi čimbenici. Ove kompanije nisu samo jedini vlasnici rezervi, već i većeg dijela vrijednosnog lanca u naftnom i plinskom sektoru, a gubitak međunarodnih naftnih kompanija može se promatrati kao poticaj za stjecanje kontrole nad cijelim lancem vrijednosti, od istraživanja do prodaje.

Političke i nevladine skupine koje vrše pritisak na međunarodne naftne kompanije trebale bi shvatiti kako će prejako i prenaglo guranje promjena u poslovanju moglo proizvesti bumerang efekt u cijelom vrijednosnom lancu. Prisiljavanje međunarodnih naftnih kompanija da promijene svoje investicijske strategije i napuste visokoprofitabilne projekte uz ulaganje u obnovljive izvore energije, moglo bi biti destabilizirajuće. Tako su između 2014. i 2018. godine naftne i plinske investicije teško pogođene te je nastao investicijski jaz od bilijun dolara. Ovaj razvoj će utjecati na tržišta u sljedeća 24 mjeseca, a niža opskrba naftom povećati će cijene, pogotovo ako se potražnja nastavi povećavati u skladu sa projiciranim trendovima.

You might also like

Leave A Reply